Olga Odanović za Journal: Verujem da film, serija i pozorišna predstava mogu da popravi sve
Olga Odanović za Journal: Verujem da film, serija i pozorišna predstava mogu da popravi sve

Olga Odanović za Journal: Verujem da film, serija i pozorišna predstava mogu da popravi sve

sarajevo film festival, sff, film

Olga Odanović u toku jubilarnog 30. Sarajevo Film Festivala dobila je Srce Sarajeva za najbolju glumicu u kategoriji komičnih serija. Samo jedno više u nizu priznanja za uloge po kojima je pamtimo. U ekskluzivnom razgovoru za Journal razgovaramo sa Olgom Odanović prvi put i želimo da pričamo o svemu. Ali, ipak počinjemo od serija, tačnije serije Radio Mileva koja je ove godine dovodi u Sarajevo.

  • Kako se osećate i kako vam se čini Sarajevo?

Prvo, hvala vam na pozivu, hvala vam na ovako divnoj prelepoj dobrodošlici u Sarajevo. Prvi put sam na Sarajevo Film Festivalu i jako sam bila uzbuđena kada smo izašli na taj čuveni crveni tepih. Uzbuđena sam što sam videla svoje drage kolege, drage ljude iz Sarajeva koje nisam videla dugo. Bilo mi je puno srce. Imam samo reči hvale za Sarajevo Film Festival koji je, čini mi se, jedan od najboljih i najbolje organizovanih festivala u regionu. Takođe, želim da čestitam ovaj jubilarni 30. rođendan. Srećan rođendan!

  • Da li možete da prokomentarišete ekspanziju serija kao glumica čije su role obeležile mnoge serije dosad počevši od serije Bolji život?

Lepo je i važno da se Sarajevo Film Festival bavi serijskim programom i njihovom promocijom. Serije se sada rade u čitavom regionu, ali kao dete stare Jugoslavije slobodno mogu reći da toga u moje vreme nije bilo. Nismo mogli na festivalima da promovišemo seriju, film ili bilo koje drugo dramsko ili komično delo. Zato mislim da je ovo veoma značajno za promociju serijskog programa.

  • Budući da je vaša karijera bogata, zanimljivo je da uporedite te svetove: film, serija i pozorište, sa tim nekim pogledom, baš iz aktuelnog trenutka Srca Sarajeva, prvakinje u Narodnom pozorištu do toga da ste imali hit film Kada sam naučila da letim i neprekidni niz serija od već kraja 80-ih, početka 90-ih svedokinja ste zapravo promene koje se dešavaju.

Naravno da ništa nije isto kao što je bilo, i naravno da je taj vremenski period dosta dug, samo od tih 80-ih do današnjeg dana, je ogroman vremenski period. Nažalost podlegli smo mnogim promenama na koje je uticalo vreme i mnoge druge spoljne okolnosti. Ja sam dete stare Jugoslavije i meni je tada bilo najlepše. Svi smo bili zajedno i povezani. Mene sam dolazak u Sarajevo podseća na neka divna, mnogo toplija, iskrenija i ljudskija vremena.

Možemo samo da tugujemo, čeznemo i da se nadamo da ćemo popraviti neke stvari. Ali, prosto, vreme će pokazati promene na koje mi, nažalost, ponekad ne možemo da utičemo. I te promene su takve kakve jesu. Mada, mislim da čovek kao jedinka sam po sebi može da utiče na mnoge stvari. Pre svega da se bavimo umetnošću, a mi se bavimo i filmom i serijom i televizijom. I dalje verujem u to da film, neka dobra priča, serija, pozorišna predstava, mogu da popravi sve.

  • Pre nekoliko dana ispratili smo Sinišu Pavića. Vi ste imali čast da radite sa dva najplodnija komercijalna TV pisca, sa Jovanom Markovićem i sa Sinišom Pavićem. Kako ste dobili ulogu u seriji Bolji život?

Prva moja uloga u serijskom programu je bio Bolji život. Kad sam imala 28 godina, otišla sam na kasting i dobila ulogu. Gledam Bolji život kad god ga prikazuju, a često ga repreziraju. Bolji život živi uvek sa nama. Ponekad se šalim da mi ipak ne živimo i dalje bolje, ali desiće se neki bolji život.

  • U seriji Bolji život vi i vaš suprug ste radili dve potpuno različite uloge, različite ozbiljnosti, godina. Kako vi to danas komentarišete, kada se porodično okupite uz brojne reprize?

Nikada dosad mi nije na pamet palo dok vi niste postavili to pitanje. Mi nikada u kući ne komentarišemo posao. Moj surug i ja smo retko kad radili zajedno. To je jednostavno bilo tako i to nije loše. Možda će se desiti nekad, imamo još malo vremena da uradimo nešto zajedno. Ja bih yo volela.

  • Kakve ste izbore imali na početku karijere i sad kad uporedite vreme vaše dece i njihove početke karijere? Da li je za ljude u slobodnim profesijama bilo stabilnije u vremenu Jugoslavije?

Nikad nije bilo stabilnije za slobodne umetnike. Ni kad sam počinjala, ni kada sam završila Akademiju, ali ni kada je bila ta stara Jugoslavija. Nikada neću zaboraviti kada sam na kraju druge, ili treće godine, Akademije radila predstavu na Dubrovačkim letnjim igrama. Radili smo je Euripidove Bahantkinje, u režiji Vlade Milčina iz Makedonije. Podela je bila iz cele stare Jugoslavije. Da li je to vreme i ovo današnje bilo možda manje, rasterećenije, možda jeste. Možda manje hektično.

Završila sam Akademiju 1985. godine. Dosta sam radila u pozorištima, ali me niko nikad nije zvao da me zaposli za stalno, a za mladu ženu, glumicu je neophodno da radi. Važno je da ima kontinuitet u radu, jer su pauze strašne. Uopšte mi nije bilo lako. Teško sam dolazila do podela, i moram da kažem da kao glumica postojim zahvaljujući Jagošu Markoviću. Mi smo bili pre svega prijatelji i nekako smo se našli u tom poslu. On kao reditelj, ja kao, sad mogu da kažem slobodno, njegova glumica, kao i Branka Šelić i mnoge moje kolege. Da nije bilo njega, mene ne bi, čini mi se, nigde bilo.

Zahvaljujući njemu i njegovom poverenju, i veri u mene, uspela sam da uradim neke stvari u životu, u pozorištu. Naročito sa njim, jer on je bio briljantan pozorišni reditelj. Da sam mogla da igram od Šekspira, Molijera, do Nušića, Sterije, i to su ipak, sve bile tako dijametralno različite uloge. Za glumca nema veće radosti nego kad dobijete takve prilike. Danas imate mnogo darovitih, mladih i talentovanih ljudi. Moraju da dobijaju šanse, ne kažem da ne dobijaju, ali moglo bi to da bude mnogo bolje.

  • Kad govorite o pozorištu postoji ogroman diverzitet od klasike do danas, a u filmu i u serijama je potpuno drugačije, uglavnom su savremeni pisci. Počeli smo da pričamo o tome relativno skoro. Glumice su se osnažile da prokomentarišu uloge koje su dobijale od Crnog talasa do danas. Koje su vam uloge bile izazovne, koje su po vašem mišljenju odlično napisane uloge za glumice? Kakve uloge priželjkujete?

Imala sam sreće da dobijam raznolike uloge. U Šekspirovom Snu letnje noći dobila sam kao jako mlada Helenu. Igrao je Dragan Mićanović, Duda Stojanović Glid, Darko Tomović, Zoran Cvijanović. Nakon toga sam dobila da igram u Učenim ženama, jednu od učenih žena u ekipi gde je bila Svetlana Ceca Bojković, je bila Olivera Marković. Vrlo mlada sam dobila priliku da igram sa legendama tada glumačkim koji su i danas za mene legende.

Jako dugo sam bila na pozorinici. Skoro 20 godina igrala sam samo u pozorištu. Prvo pojavljivanje u seriji, bilo je u Boljem životu. Igrala sam u filmu Jovana Markovića dok sam bila na akademiji, Orkestar jedne mladosti se zvao. I tek nakon 18 godina dobila sam priliku kod Radoša Bajića. On me je nagovorio da dođem na kasting za Selo gori, a baba se češlja. Posle je krenula produkcija sa Vojnom Akademijom i postala sam nerazdvojna od serija, do današnjih dana. Sad radim u seriji Radio Mileva koja se već četiri pune godine snima i koja nas je na kraju dovela ovde u Sarajevo.

  • Želim da pomenemo ogromni regionalni uspeh filma Leto kad sam naučila da letim koji je prikazan u svakom delu bivše Jugoslavije – ponovo ste osvojili veliki ekran i zanima me kako vi to vidite?

Leto kada sam naučila da letim je bila moja omiljena knjiga u mlađim danima. Napisala je Jasminka Petrović i po toj knjizi je nastao film. Ideju je imala Sense produkcija i mene su zvali na kasting. Pozvao me je Raša Andrić i rekao Voleo bih da dođeš!

To je deo moje životne priče, ali i ne samo moje. Čini mi se da su u tom filmu delovi svih naših života, svih nas zajedno. Ne postoji čovek koji se neće prepoznati u tom filmu. Kada ga gleda svako se seti nečega, odrastanja, ali i kako je došlo do rata, do svih tih nepotrebnih situacija, i na kraju do rascepa i porodica i prijateljstava i ljubavi velikih.

Taj film za mene zauzima posebno mesto koje sam skromno čekala četrdeset godina. Srela sam neku gospođu iz Zagreba, koja je rekla da se prvi put desilo u Hrvatskoj da su pustili film na zahtev gledalaca i imao je veliki broj gledalaca. Dva puta su reprizirali, na katolički Božić 25. decembra, i onda opet za pravoslavni Božić, 7. januara. Što je fenomenalno i što se retko dešava. Evo ja sam danas mnogo sretna i moram da vam kažem da su mi taj film, kao i ova serija koju radim najdraži projekti.

Hvala, Olga, čestitamo još jednom i neizmerno hvala na intervjuu.

Učitati još
Zatvori